Svaki početak je bolji od lošeg kraja

0
306

Nekako me život naučio da je pustolovine često nemaju lijep kraj bilo da se radi o nekim našim životnim projektima ili jednostavno odnosima među ljudima. Rijetki su divni završetci i u pravilu oni postaju bajkovite priče koje inspiriraju. No, zbilja nudi ipak puno više puteva koji ne završavaju dobro. Ponekad su krive okolnosti u kojima se nađemo, a vrlo često smo krivi i mi sami jer neka putovanja nije moguće realno isplanirati.

Dugo vremena me muči stigma neuspješnosti čega god se ulovim, a posebno u posljednje četiri godine gdje sam aktivno sudjelovao na društvenim projektima. Svaki projekt i svaki novi put je otvarao neke sasvim nove spoznaje, a sva ta nova saznanja najčešće bi poplavila put i na njega nanijela tuđe lišće, granje i mnogo toga drugog što je otpalo iz tuđih života. Radeći nešto humanitarno odnosno od značaja za društvo, neminovno se baviš ljudima i njihovim životima. Sve to skupa je praćeno jednim vrlo intimnim ljudskim ispunjenjem, ali i brojnim izazovima u labirintu ljudskih emocija, želja i očekivanja.

Naučio sam na svim tim projektima da je važno biti spreman krenuti ispočetka. Ja osobno se predugo držim grane koja puca odnosno puta koji je skrenuo s onoga što je trebao biti. Nerado si priznajem poraze i pogreške i tvrdoglavo ustrajem na nečemu uvjeravajući i sebe i druge da još uvijek ima nade. Objektivno gledano, nema to veze s nadom. Ima veze s našim vlastitim osjećajem neuspjeha i javnog srama. Ne želimo da nešto završi jer će najčešće biti popraćeno podsmijehom. Današnji svijet se veseli neuspjehu jer upravo nečiji neuspjeh daje lažnu snagu otporu prema bilo kakvom činjenju. Jedna od najtežih presuda koje danas u društvu čujem je:
“to je kod nas tako”.

Posljednje godine su me naučile da se ne treba sramiti neuspjeha u nečemu u što si vjerovao iz nekih vrlo osobnih uvjerenja, čista srca i vrlo čiste savjesti. Ne treba bježati od krivnje i loših odluka, ali ujednako tako ne treba ih predimenzionirati jer će ta loša slika o nama samima utjecati na sve naše buduće korake. Važno je biti mirne savjesti i dovoljno hrabar povući se natrag na početak puta i skromno reći: “spreman sam za novi put”.

Mi kao misaona bića volimo odnose i događaje vrlo jasno definirati. Volimo označiti početak i kraj, iako neke stvari imaju svoje vrijeme, svoj unutarnji sat. Nama se često ništa ne čeka jer odraz u ogledalu jasno pokazuje da starimo i da neminovno dolazi vrijeme našeg odlaska s ovog svijeta. Upravo vrijeme koje provodimo na svijetu za nas je najznačajnije, pa tako često vjerujemo da će se upravo za naših života dogoditi velike stvari i velike spoznaje o životu i njegovom bitku. Baš u toj maloj crtici koja označava nečiju godinu rođenja i smrti bi se trebao sažeti sav život sa cijelom svojom biti?

Ja često odustajem. U mom kraju reklo bi se da sam “štufajica”. To apsolutno stoji. Jedino od čega u životu nisam odustao je Vitova budućnost. Nisam odustao samo iz jednog razloga – ta ljubav je dovoljno snažna da me vraća na početak bez gorkog okusa zbog još jednog lošeg kraja. Vraćam se da bi se krenuo ponovno. Vraćam se jer sam zaboravio Vitov osmijeh s početka. Vraćam se jer sam putem izgubio svjetlost.

Svaki početak je bolji od lošeg kraja. Svaki kraj zaslužuje više od samo jedne točke.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here