Srećo njegova, ja ću te naći!

0
145

Gledam danas svog sina. Previja se od bolova, a ne zna reći šta je. Autizam ne boli, ali njega boli nešto. Izmolio sam na stotine “Zdravo Marijo”, samo da ga ne boli. Ali takav je dan, da ga boli.
Dao sam mu se cijeli, jedne sekunde nisam popustio u pažnji. Ugrizao me barem 30 puta. Dok sam mu oblačio cipele, ugrizao me za oko jer je naletjela prevelika bol. Izdržiš to, jer to je ljubav koju daješ i za koju ne smiješ očekivati ništa. Ljubav nema nagrade, nema očekivanja, nema divnih leptirića. Ljubav je trpljenje i zbog toga ništa manje nije uzvišena i predivna. Ali nije laka.

Mnogi mene gledaju kao čvrstog čovjeka. Nije vam problem mene slomiti u trenu. Izgristi me, istući me, poniziti me, zgaziti me. Ja sam samo čovjek koji trpi. I ustaje se, opet, po još.

Danas mi je bilo posebno teško jer gledam sina kojem sam mogao pomoći puno više da me nisu zaustavili u onome što sam radio. Bio sam blizu toga da zakoračimo preko potrebne granice, nakon čega bi ova država možda konačno  razmišljala o nekim terapijskom opcijama za djecu poput Vita. Nisam uspio jer sam imao izdajice i kukavice oko sebe, a zbog mog neuspjeha moram ponekad gledati sina u agoniji. Dok su gazili mene, uzeli su i njemu brojne prilike koje sam mu stvarao, a koje su čekale i drugu djecu. Ja se ne igram skrbi, ja želim ozdravljenja, želim život posebnih ljudi na posebnim mjestima gdje mogu biti odvojeni od kvarna svijeta, a blizu alata koji mogu otkriti njihove potencijale. Blizu prijateljstva, blizu ljubavi, daleko od zidova.

Gledam danas kako se uvija jadan. Molim Kraljicu neba da mu odagna bol, zazivam svece. Trpim ugrize i sve to tako boli. Lako za tijelo; tako nevino dijete grize me za dušu. A moj sin, vjerujte, nije jedini i brojna su djeca u bolovima. A mi ćemo reći NE kanabisu i NE drugoj pomoći, a za ovu postojeću ćemo slegnuti ramenima i reći “tako je to kod nas”.

Slomljen sam i boli me. Nemojte misliti da sam velik i snažan. Spojiti ću se na ovaj svoj aparat kao umoran i uplakan otac.

Ali već sutra, dati ću borbu. Neće me zaustavitinikakvi progoni, nikakvi ljudi bez srca. Moj život će i biti uvijek progon. Ali ja, za razliku od mnogih, vidim nebo. A ono se smije kad se Vito smije. Ono živi u sreći moga sina.

I sreću će imati, pa taman da je na kraju ovog svijeta – JA ĆU JE NAĆI. ❤️

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here