Blog Borba Djeca i mladi

Pomozi, mama … pomozi, tata!

By on November 21, 2019

Boli me. Slike koje posljednjih dana gledam me grizu za dušu. To su oni trenutci kada shvatiš kako je nastao izraz “boli me srce”. Doista, boli me srce, bolesno je. Slike koje kruže Internetom u posljednje vrijeme stavljaju na ozbiljan test svu moju vjeru u ljude, koja nikada nije bila mala.

Gledao sam te slike i nisam si mogao pomoći da ne vidim na svakoj od njih Vita. Svi mi želimo bolji život našoj djeci, no život ima svoje neke želje. Neke roditelje život je pokosio, razboljeli su se. Neki su, nažalost, umrli. Iza njih ostala su djeca s poteškoćama u razvoju, na skrb svijetu koji nije dorastao vrijednostima na kojima bi trebao počivati.

Znate, ne bole me sva ta zlotvorska sredstva sputavanja. Boli me ljudski nemar za život, a posebno za život posebne djece. Život, taj plamičak cijele istine i biti postojanja je veliki dar, ali mi smo pijanci koji razderu omot i bace negdje u podrum ono najveće i najvažnije, da bi se nesmetano radovali površnim i kratkorajnim užicima.

Deklaracija o pravima djeteta, koju je naša država usvojila 8. studenog 1991. godine, zajamčila je djeci naših prostora gomilu prava, uz neku generalnu ideju da čovječanstvo treba djeci dati sve najbolje od sebe. A što je to najbolje od nas na ovim našim regionalnim prostorima, gdje se još uvijek svađamo što je regija, a što region? Gdje točno ta prava djece na zdravlje, socijalne usluge, kvalitetno školovanje, posebnu pomoć pri mentalnom ili tjelesnom hendikepu?
Imamo toliko povlaštenih mirovina, a tako malo povlaštene djece? Zar u budućnost idemo sa stranačkim povlasticama, izmišljenim spomenicama i kupljenim diplomama, a sva ta nagomilana prava i ukrasi u vitrinama nisu dovoljni da od nas naprave nešto vrijedno – običnog čovjeka?

Društvo koje može vezati djecu za radijator je savršeno sposobno vezati sebe za kamen koji tone na dno negdje na zaboravljenoj pučini domoljublja, vjere i ljudskosti. Takvo društvo ne treba vodstvo i napredak, već treba ISTREBLJENJE. To je društvo koje treba izgoniti iz čovječanstva kao najgoreg Đavla. Ne, ne možemo rehabilitirati društvo koje nema osnovne ljudske vrline i građeno je na mržnji prema susjedu – istočnom, zapadnom, sjevernom i južnom podjednako! Takvo društvo mrzi i sebe, mrzi svaku svoju stanicu. Takvo društvo mrzi ŽIVOT.

Vidite, slika iz naslova ovog teksta prikazuje evidentno bolesnog dječaka koji treba posebnu skrb i njegu. Ta skrb nije jednostavna, niti je laka ta njega. Ali to je ŽIVOT. Nije lako, nije jednostavno. Nije lako čak ni u civiliziranim sredinama. No, jedna stvar nikada ne smije biti u pitanju – iskreno ljudsko suosjećanje na temelju ljubavi od koje smo svi satkani. Samo se ljubavlju stiže na ovaj svijet i nikako drukčije. Ljubav je početak, ljubav je život i ljubav je kraj. Ako u nama ljubav ne stanuje, onda je pitanje samo sredstva kako ćemo obezvrijediti život. Netko će posegnuti za sjekirom, netko za remenom. Gdje nema ljubavi, sloboda nestaje.

Nemojte bježati od slike. U njoj vam je cijeli svijet stao. Ta slika je ogledalo nas samih. To nisu neka tamo sputana djeca. To su naši grijesi. To je naša slabost. To je naš svijet progonjene i bičevane ljubavi, na čijem se grobu i križu gomilaju umjetni smajlići i ostali emotikoni. Podijelili smo toliko srca u ovom digitalnom dobu, daje pitanje da li je ono naše više uopće kod nas, ili smo i njega negdje poslali u svijet da nam donese par lajkova viška. Nije pitanje što smo učinili od našeg svijeta već – što smo učinili od nas samih?

Prije nekoliko mjeseci u zatvoru je umro mladić Kristijan. Prije nekoliko mjeseci gledali smo ružne fotografije iz hrvatskih ustanova. Prije nekoliko tjedana zlostavljane žene su digle glas u akciji #spasime. Prije nekoliko danas prisjećali smo se žrtava Vukovara i Škabrnje.

Imam pitanje za nas sve – je li rat zaista završio? Zar ćemo doista vjerovati u mir uz sve te leševe i sputane slobode?

Hoće li ikada biti slobode i mira na našim prostorima? Ovo je pitanje možda preteško, no probajte odgovoriti na sljedeće:

Osjećate li se mirno i slobodno u svom srcu?

Uvidjeti ćete da odgovor nema smisla kad se vratite na sliku ovog dječaka koji kaže:

POMOZI MAMA … POMOZI TATA!
A sva djeca su naša.

TAGS

November 14, 2019

RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tata Slaven
Grad anđela

"Jer takva je bila poruka koju smo čuli na početku - da volimo jedni druge" (1. Ivanova 3,11)

Facebook stranica
Knjiga RIJEČ LJUBAVI
Veličanstveni Dioš
Dom anđela
Veličanstvena dioška noć
Za male putnike
Grad Anđela – Zadnje objave
Knjiga VIDIM TE
Vitov svijet