Otvori dlanove svoje!

0
156

Nogice moje slatke. Sjedi tako pored mene i uvali mi u ruku svoje nogice. Zna Zara već da ja to volim. Te neposlušne nogice, koje su još uvijek previše stidljive da bi se svima pokazale. Držiš u rukama nešto u čemu nema živosti koja je potrebna za hodanje. Držiš u rukama sve. Svu svoju vjeru, svu ljubav. Ne može te Gospodin nagraditi više od toga! Dao ti je da vidiš i da osjetiš, da voliš i da vjeruješ. U korake, u riječi, u sve ono što bi želio da bude. Njemu Zara hoda. Po srcu, po očinskom krilu, po oblacima njegovog kraljevstva. Nama ona ne hoda jer mi znamo to samo s nogama raditi. Mi joj želimo da bude kao drugi, kako bi joj život bio lakši. A ona nas usporava u ovom ludo brzom svijetu i vraća nas onim istinskim vrijednostima. Njena stopala su uistinu Božanska. To ne možete znati po hodu, to znate kad ih držite u rukama. To je i najveći dar koji mi može dati, da njene nogice čuvam i mazim. Da im šapćem. Mudro da im šapćem, iako sam ja taj kojem se treba šaptati.

Zara se trudi hodati, ali prije svega se trudi voljeti. Silna je njena ljubav za sve ljude koji stanu na njen put. Ljubi svakog tko je nosi. Miluje svakog tko joj daruje svoje vrijeme. A ja, eto, osjećam se Božjim miljenikom kada mi u ruke da svoje nogice. Tada mi ujedno da priliku da vjerujem. Da molim. Da pitam za nju. I da vjerujem, prvenstveno u korake naših duša.

Uistinu su siromašni ljudi koji zatvore svoje dlanove. Ja Zari nemam nikakvog blaga za dati u odnosu na ono što ona meni daruje. U odnosu na Gospodina koji je u uzetome, u napuštenome, u zaboravljenome. Ja sam samo otvorio vrata kuće, a kroz njih je ušla ljubav koja nije s ovoga svijeta. Tko vidi samo njen hod, ne vidi ništa. A ona je tako puno. ❤️

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here