Odustajem, ali On me vraća

0
72

A gdje sam, a što sam? Nije važno. Doista. Važno je da neke veze neće raskinuti nitko. I kad se ja ne držim, drži se ruka. Hoće to tako, kad je Božja volja!

Nema me nigdje. Točno, tako je sad. Odnosno ima me itekako, ali ne tamo gdje su svi grlati. Ima me tamo gdje jedan treba ići protiv lošeg. Danas u društvu se stalno netko dijeli. Na vjernike i na one koji to nisu. Na bivše i sadašnje komunjare. Na osumnjičene i pravednike. Na osuđenike i svece. Pa eto, ja to ne prihvaćam.

Postoje razne “istine” kojima ljudi i mediji opravdavaju svijet koji klizi prema izdisaju. Kakva je budućnost društva čija djeca su sve bolesnija i sve nezbrinutija? Postoji dobro i loše. Mi smo loše. Odnosno, trebali bi to biti. Djeca s raznim poteškoćama i oboljenjima niču kao gljive. Posljednje dvije godine nije posvojeno nijedno dijete od nekoliko stotina koliko ih s poteškoćama boravi u domovima. Rastući je broj samohranih roditelja bolesne djece koji su, blago rečeno, sirotinja. Istine spoznajete u medijima? Onda su to vaši mediji, jer ja ih ne čitam.

Ovo je vrijeme vjere. Nekoć je Crkva bila progonjena. Sada Crkva ima status, državno (narodno) financiranje. Iz trbuha punih milodara na usta izlazi domoljublje. S Kristom na ustima se ide na počinak u mirnu sobu, dok gradom lutaju roditelji djece koja sutra čekaju pregled, a oni ne mogu nigdje odsjesti. Nek to bude nečiji drugi Krist, moj nije. Nije moje ni da to popravljam. Ali svakako neću biti taj koji otvorenih usta i zatvorenih očiju prima hostiju.

Nekoć prije bilo je podrške i pomoći u mom radu. Sad je ima znatno manje, no korizma čovjeku nudi priliku da božanski sagleda svoj život. Moj život je meni težak sad i to je moj grijeh, jer on je zapravo izuzetan i voljen. Brojna su djela potpisana Božjim imenom otkad sam se posvetio pomaganju. Bog me nagrađuje stalno, puni moje riznice blagom kojeg ja najčešće ne razumijem. Vidim mnogi uzvikuju Božja djela na svakom koraku, na brojnim hodočašćima i svetkovinama. Svi vide Boga često, a ja tako rijetko. Najčešće sam u totalnoj suši vjere, ali to i jest obličje vjere – doživljaj nečeg što nije opipljivo. Treba mi vremena često da razumijem kako Bog djeluje u mom životu. Nije on odabrao moje bitke, ali nijedna ne prolazi bez njegovog pogleda. Ginuli su puno veći ljudi od mene i Bog ih nije spašavao naočigled svih. Zašto bi meni bilo bolje?

Služim i dalje. Primam ljude. Sudjelujem u ozdravljenjima djece, odnosno trudim se. Ništa od toga ne prikazujem društvu koje dopušta iživljavanje nad malim životima.

I uz sve to, ne zamjeram zaista nikome.  Ne zanimaju me mišljenja i stavovi, ne diraju me. Postoji ispravno činjenje i postoji neispravno. Ovo drugo može biti i zakonski utemeljeno no ostaje neispravno. I nikad neću stati uz njega. Nikad neću biti uz provoditelje takvih zakona.

Biti ću uz one koji me trebaju. Jesam li ozbiljan previše? Ne, veseo sam ☺️. Veseo što nisam dio svijeta koji spasenje ne traži, ili ga traži samo za sebe na frontovima na kojima se ne može poginuti.

Ja odustajem često, ali ruka ne pušta. ❤️

I hoću li odgovarati za svoja (ne)djela? Daj Bože da odgovaram!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here