Početak života na Diošu
(iz knjige KOCKANJE DUŠOM)

0
167

Knjigu “Kockanje dušom” sam započeo pisati još za vrijeme prvih dana života u zaleđenom dvorcu. Ta knjiga prerasta u moju životnu ispovijed, koja ne svjedoči o nikome drugome osim o samom meni. Uz Božju pomoć ugledati će svjetlo dana sredinom 2020. godine.

Odlomak XIX.

Čovjeka koji je došao spavati u zapuštenom dvorcu nitko nije ni mogao gledati običnim očima. Tog 8. rujna pred dvorac je došlo tridesetak ljudi iz sela i okolice. Sa sobom su donijeli brojna pitanja, a ja nisam imao ništa osim odgovora „Bog će“ i „uz Božju pomoć ćemo“. Njihovo nepovjerenje je bilo golemo, no ja sam stigao u društvu Gospodina, ispunjen Duhom Svetim, i osim toga nisam trebao ništa. U sumrak tog dana ostao sam konačno sam s Diošem i pripremao se za svoju prvu noć u maloj sakristiji. Krevet mi je osigurao župnik i uz trošne stolove i stolice to je sve što sam imao u sobi. Nisam imao ni ormar, ni peć, ni jastuk.

Prvu noć je teško zaboraviti. Pokušao sam navući san na oči uz protestne zvukove sova i brojnih drugih životinja. Neke su se zalijetale u prozor, zbunjene i ljute. Druge su bučile u potkrovlju i na trenutke sam imao osjećaj kao da je na krovu stotinu podivljalih bikova. Lisice sam vidio još predvečer u užem pojasu dvorca i nadao sam se da nisu imale naviku noćnih šetnji napuštenim dvorcem. Moja soba je nasreću imala sva stakla, no većina drugih prostorija je imala pukotine u prozorima ili vratima. U dvorcu je stanovalo puno šumskih stanovnika i te noći nisu bili nimalo prijateljski raspoloženi prema novom stanaru. Nera, moj crni labrador star šest mjeseci, je te noći iskazao punu hrabrost, dršćeći u mom krevetu na svaki novi zvuk. Nije mi bilo ugodno, iako sam znao da mi se neće ništa dogoditi. Ipak, te noći se nisam osobito naspavao iako sam se već navikao bio i na koračiće miševa koji su trčkarali sobom. Ono što mi posebno ostaje u pamćenju je buka u zidovima. Nešto je stanovalo u zidovima i neobično se glasalo. Bilo je prekasno za inspekciju pa sam jednostavno ležao i molio. Bilo je daleko teže nego što sam zamišljao, a bio sam spreman na teške prve noći. Osjećao sam se kao da sam u utrobi golemog diva, zatočen sa zvijerima koje je putem proždrao.

Već te prve noći sam ga osjetio. Njegove crvene oči su se nazirale duboko u tami šume koju sam gledao izravno iz kreveta, jer moji prozori nisu imali žaluzine. Sjene su se kretale u tami. Nečastivi se već te noći nastojao poigrati s mojim umom. Tama je šaptala nekim čudnim jezikom koji je više bio sastavljen od šištanja nego od slova. Bez ikakvog pretjerivanja, bilo je jezivo. Povremeno su se znali tresti prozori, a kroz zidove je nešto šetalo. Nisam razmišljao o strahu jer je jedan osjećao nadvaladao sve. To je bila jedna vrlo zlokobna težina ambijenta, u kojem sam ja bio neželjeni stranac i sve mi je šaptalo da pokupim stvari i nestanem. Neću lagati, razmišljao sam više puta te noći da sjednem u auto i ne vratim se više. Utonuo sam u molitvu koja je više puta bila prekidana raznim zvukovima koje nikad prije nisam imao u ušima. Po prvi put sam naučio da je lako moliti u spokojnoj tišini Crkve ili doma. Moliti u živoj tami Dioša koja se kretala uz zvukove koje nisam znao pripisati nijednom živom stvoru, je bilo zaista teško. Rijetko koju sam molitvu uspio dovršiti do kraja. Ustajao sam se iz kreveta i šetao, molio naglas iako sam u vlastitom glasu mogao osjetiti veliku nesigurnost. Odlučio sam ostati u dvorcu barem te noći i sljedećeg dana razmisliti o svemu. Pred zoru sam uspio zaspati i probudio sam se okupan mirisima rane jeseni koja je stanovala u mojoj sobi kao da uopće nisam imao prozore. Odlučio sam zadržati slike te prve dioške noći za sebe.

Jutro na Diošu je bilo nezaboravno. Jesen u malom slavonskom selu, uz šuštanje lišća i šapat mladog vjetra. Zelene boje su se snažno opirale jeseni koja se uporno nametala. Tog prvog dioškog jutra uživao sam u svježini života, brzo zaboravljajući tešku noć. Gledao sam igru dvije male vjeverice koje moja prisutnost uopće nije omela. Jutro na Diošu mi je pokazalo zašto je upravo taj divni brežuljak oaza spokoja i mira koju sam vidio u viziji Grada anđela.

Cijeli dan sam proveo u razmatranju. Nisam nikome htio priznati koliko mi je bila teška ta prva noć. Nastojao sam sve okrenuti na šalu, ali zbilja je bilo teško razmišljati o još jednoj noći u nekom tako nepoznatom svijetu slika i zvukova. Osjećao sam se duhovno vrlo snažnim pri dolasku na Dioš, a samo jedna noć je stavila na veliku kušnju cijelu moju duhovnost. Razmišljao sam o licima te protekle noći. Po prvi put sam imao osjećaj da sam se suočio sa Sotonom koji je poslao svoje sluge da me muče i da glođu moju vjeru. Suočio sam se sa svojim strahovima i grijesima, s brojnim slikama koje su značajno otežavale moju molitvu i pokušaj ostvarivanja spokoja. Sila goleme snage je oslabila moje tijelo i moj duh kroz samo nekoliko šapata. Ne smatram se osobom koja se olako prepušta špekulacijama o nadnaravnom, no doživljeno je svakako spadalo u tu dimenziju. Danas mogu reći da je potpuno normalno da velika vjera bude i u velikim kušnjama. Te prve noći na Diošu nijedna mudra misao poput te mi nije mogla pomoći da se osjećam sigurno i zaštićeno. Sve oko mene je htjelo sumnjati u Grad anđela i ta sumnja je letjela prašinom Dioša koju sam udisao plućima punima vjere. Lako je bilo vjerovati u Grad anđela prilikom posjeta tom stasitom dragulju ovjenčanom zelenilom romantičnog brežuljka kojeg je mazilo sunce u spokoju postojanja. Te slike su lako osvajale srce i svaka molitva pred Diošem se činila tako moćnom. Na dnevnom svjetlu, u živosti boja, Dioš je zaista izgledalo veličanstveno, unatoč zapuštenosti i zaboravu. Do tog trenutka je bilo puno lakše vjerovati u Grad anđela. Već prve noći sam shvatio da će on imati i u svoju mračnu stranu, odnosno da će sile tame nastojati vratiti zaborav starom dvorcu. Nisam se dotad pitao zašto je takav dragulj ostao zaboravljen. Zastor zaborava bio je pregust za svačiju vjeru.

Prvi dan života na Diošu je uzdrmao moju viziju Grada anđela. Nije mi se spavalo u hladnoj sakristiji prepunoj miševa, u društvu ustajaloj zraka vremena propadanja i truleža. Bio sam uzdrman poput mladog boksača koji je već u prvoj rundi primio težak udarac. Razmišljao sam o bacanju ručnika. Puno više sam razmišljao o predaji, nego o nastavku misije. Užasavala me još jedna noć na Diošu, u dvorcu u kojem me je dan spokojno zavodio, a noć nastojala proždrati silinom svoje tame i natjerati na bijeg od snova.

Dočekao sam i drugu večer na Diošu. Dolazak tame najavila je lisica koja je neometano paradirala u dvorištu dvorca. Naoružan batinom i lampom sam je krenuo potjerati, no ona je samo sjela na distanci i promatrala me. Moje „iš“, praćeno udarcem štapom u tlo, je odzvonilo jako samo u mojim ušima očito. Lisica je samo sjedila kao da mi želi reći da ona zasigurno neće napustiti svoju tamu. A ja, hoću li ja napustiti svoje svjetlo?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here