Gdje sam pogriješio?

0
354

Kako vrijeme prolazi, sve sam sigurniji u čemu sam sve griješio tijekom nastojanja da podignem osnove Grada anđela. Zapravo, pogriješio sam na isti način kao i u udruzi Senzori. Ista želja, ista greška. O svemu ću vrlo skoro i vrlo konkretno jer kako odmiče suđenje prema konkretiziranju i ja ću biti vrlo konkretniji. Nadam se i korektniji …

Pričajući s mojim dragim prijateljem Ivanom neku večer, zaključio sam da sam se prilično izgubio na tom putu borbe za Vitovu budućnost i zdravlje djece danas. Kad sam pokretao Senzore, udrugu za pomoć djeci sa senzornim poremećajima, nisam imao uopće sliku o tome kakva će djeca doći po pomoć. Ja sam samo vidio Vita do tada, a u udrugu su nahrupila djeca sa širokim spektrom oboljenja i stanja. U meni je proradio menadžerski radni takt i htio sam pronaći brza rješenja za te goruće potrebe. Počeo sam jako žuriti, djelovati neplanski i raditi preveliki broj pogrešaka jer sam osjećao ogroman vremenski pritisak. Dobar dio djece nije imao vremena za gubljenje, a kad su sa svojim roditeljima došli na moj prag, ja sam to osjetio kao nešto moje vrlo osobno. Kako bi se reklo slalomskim rječnikom, “bacio sam se na glavu”. To me je kasnije jako skupo koštalo, taj izostanak umjetnosti malih koraka.

Gledajući Grad anđela, pogriješio sam u tome što sam sišao s puta izgradnje zajednice djece i obitelji, te sam pritisnut nebuloznim rokovima u obnovi dvorca Dioš dao gas u obnovi dvorca. Postigli smo nevjerojatne stvari u relativno kratko vrijeme, no svakim danom sve sam manje pomagao djeci i sve sam manje razvijao međuljudske odnose. Sve sam manje stvarao zajednicu. Prorijedili su se moji kontakti s obiteljima djece kojima sam pomagao kroz udruge. Ugovor o obnovi Dioša me obvezivao na brze poteze, no nitko za to nije kriv. Ja sam se na to odlučio, ja sam to svjesno potpisao. U to vrijeme nisam znao da će taj status spomenika kulture biti nešto tako značajno i bogato skrivenim preprekama.

Dok sam se bavio dvorcem i nadom u Grad anđela, koji u svojoj neposrednoj blizini ima i prirodne i društvene resurse za idealan razvoj zajednice koja brine o posebnoj djeci i mladima, moje udruge su se urušavale. Roditelji su se podijelili, a za to poprilično krivnje imam ja jer sam jednostavno u svoj fokus stavio dvorac Dioš. Pritisnuli su nas brojni problemi, raslo je nezadovoljstvo roditelja i zaposlenih u udrugama, a ja jednostavno nisam stigao zauzdati sve te potoke nabujalih emocija i općeg nezadovoljstva. Bilo je pitanje trenutka kada će se dobre namjere prikazati kao loše i sebične, a poslanje u vidu služenja djeci kao jedan osobni hir i paravan za ostvarivanje vrlo sebičnih ciljeva.

To sve mogu reći s ove vremenske distance jer na kulminaciji optužbi nisam imao tu mudrost da se postavim na ispravan način. Napadi su krenuli s više strana, veći dio ljudi u udrugama je ostao vrlo neutralan. Kako i inače to biva u ovoj državi, glasna manjina nadvlada većinu. Spojilo se nekoliko ljudi koji se nisu slagali s mojom vizijom, pronašli su saveznike u novinarima koji mi nisu bili naklonjeni i napravljen je pakt da se sruši nešto što se uopće ne razumije. Nitko nije mogao razumjeti moju viziju jer je ja nisam nikome ni rekao. Ja sam cijelo vrijeme imao primjere iz inozemstva kako to napraviti, no morao sam raditi s alatima koji nisu idealni. Dvorac Dioš je daleko od ideane građevine za početak takve avanture, no jedini je otvorio vrata.

Ako zaobiđemo tehničke pogreške kojih je apsolutno bilo, moja najveća pogreška je to što sam se maknuo od ljudi, a ponajprije djece s kojom sam se svakodnevno družio u našim udrugama. Izgubio sam zagrljaje i dodire koji su višestruko vrijedili i meni i djeci. Izgubio sam sluh za realne potrebe roditelja i krenuo osluškivati zapušteni dvorac. Neki roditelji i djelatnici su se osjećali napuštenima, a posebno oni koji nisu mogli dijeliti moju vjeru u Grad anđela. Neki nisu jednostavno razumjeli viziju, a drugima je zasmetao taj zaokret na kršćanske vrijednosti. Treba tu biti pošten i reći da te vrijednosti nisam zastupao prilikom stvaranja udruge Senzori jer su mi prioritet bila djeca. No, suočen s težinom njihove patnje i vlastitom nemoći da kao samo jedan običan tata promijenim to bolno stanje društva, okrenuo sam se više vjeri u nadi da će Bog bdjeti nad svojim stadom. Kroz rad udruge Senzori sam osjetio da nam jednostavno nema pomoći kao društvu i da valovi oboljele djece će u godinama koje dolaze donijeti golemi jad, tugu i neimaštinu brojnim obiteljima. Htio sam najbolje, početi stvarati mjesto na kojem ćemo uživati puno bolju zaštitu, a djeca i mladi slobodu kretanja i razvoja u prirodi.

Da, pogriješio sam jer sam potrebe nekog dvorca i ispunjenje ugovornih obaveza stavio ispred realnih potreba djece. Mogao sam ići sporijim koracima, ali na svakom koraku pogledati djeci u oči i biti mirne savjesti da sam im pomogao najviše koliko sam mogao. Ipak, ja sam jurio, ne samo zbog obaveza na dvorcu, nego i osokoljen brojnim nagradama, priznanjima i ogromnom podrškom javnosti. Osjećao sam jedan nevjerojatan privid da će ta sila okupljene pozitive napraviti ogroman iskorak za djecu kojoj je to egzistencijalno potrebno. Pogriješio sam.

I što mi je sada raditi? Mogu se predati i povući, ili mirno pristupiti suđenju i usput graditi Grad anđela puno mudrije i staloženije. Svakako moram odgovoriti na optužbe i to ću napraviti tijekom suđenja, a kako mediji ne prate suđenje, ja ću o njemu pisati. U nijednom mom istupu dosad niste mogli vidjeti da spominjem ljude i da im uzvraćam za zlo. Jedini razlog je to što mi je ipak najvažnije da preživi Grad anđela kao ideja i projekt. Za to sam spreman sve trpiti.

A svojih pogrešaka se ne sramim ni najmanje. Nisam počinio ono što mi je stavljeno na teret, ali sam pogriješio jer sam iznevjerio djecu zbog jednog dvorca. Trebao sam pametnije.

Oprostite mi, djeco!
Bože, daj još jednu priliku, molim te.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here