Gdje je točka pucanja?

0
95

Nedavni događaji u Splitu, koji su rezultirali ubojstvo trojice ljudi, naveli su nas na razmišljanje u kakvom društvu živimo i do koje mjere smo spremni to podnositi. Prije svega želim reći da je Božja zapovijed “Ne ubij!” konačna i bez zareza, pa u skladu s time bi trebalo i živjeti. Život pak ne mari za Božje zapovijedi i često nas stavlja u kušnje i pred zid gdje je pretvaranje u zvijer jedna gotovo predefinirana metamorfoza.Gdje nam je točka pucanja i u kojem trenutku prepuštamo vodstvo afektivnim emocijama? Tražimo li opravdanje da budem jedan drugome vuk?

Čovjek koji odluči napisati nešto na ovu temu mora biti spreman na to da će se dio ljudi složiti, a dio neće. Ovo je još jedna tema koja će podijeliti narod i gdje će svjetonazorske razlike ponovno doći do izražaja. U tom scenariju uvijek pobjeđuje zlo – nije dovoljno što su ugašena tri života i što je mladi ubojica uništio svoj život, već ćemo se preko verbalnog nišana gledati neko vrijeme i “častiti” se uvredama na račun rasplamsalih emocija. U tom vrtlogu emocija nije samo želja za nekom pravdom već je dominatni osjećaj – strah. Bojimo se. Bojimo se da se ne dogodi nama, bojimo se da nas sustav ne napusti kada nam je teško. Bojimo se jer čitamo o toliko velikom zlu da nada u dobro sve više izgleda utopijski.

O pucanju u glavi vam mogu puno reći. Našao sam se u situaciji kad sam više puta poželio osvetiti se ljudima koji su me u nju doveli ne zbog onoga u što vjeruju, već zbog toga što istinu nisu htjeli prikazati u punom opsegu pa da javnost sudi na osnovi svih činjenica. Namjerno su me stavili u situaciju be izlaza, znajući da će me javnost pojesti i pritom su se dobro zabavljali. Jesam li nekoliko puta bio blizu pucanja? Jesam, jako blizu.

Znate li vi što se događa u životu čovjeka kojeg netko na nacionalnoj televiziji optuži za krađu novca namijenjenog bolesnoj djeci?

Taj čovjek dobija:
– prijeteće pozive i pisma na koje se policija doslovce smije
– štetu na prozorima i autu
– posjete svih mogućih inspekcija
– pun vrt svih mogućih portala
– odbijenice svih prijatelja
– odbijenice za svoje dijete
– siromaštvo jer ne može dobiti posao
– kriminalce koji vjeruju da imaš novce
– javnu sramotu gdjegod došao
– bijes poremećenih umova
– bijes premorenih roditelja djece
– stres i bolest u obitelji
– strah svih kolega da se ne dogodi isto njima
– vrlo angažirano državno odvjetništvo (zbog javnosti)
– višegodišnji sudski postupak gdje istina nakon par godina više nije ni važna
– višegodišnju medijsku centrifugu

Nema mjesta na kojem se možeš pojaviti i biti u miru. Svugdje te slijede sumnjičavi pogledi, a gotovi svaki zahtjev koji imaš prema društvu rezultira odbijanjem, čekanjem, ismijavanjem. Da, tako zadovoljavajuće izgleda ideja o pucanju u glavi i osvećivanju.

Međutim, iako je granica dobra i zla često razvučena kroz ljudske živote kao tanko tijesto za burek, dobro uvijek ostaje dobro, a loše uvijek ostaje loše. Razumjeti i jedno i drugo je velika mudrost koja nije prirodna ljudskom rodu. Dobro i loše subjektiviziramo u odnosu na naučeno i proživljeno. Sukladno tome živimo, a jednako tako i djelujemo na točki pucanja.

Mene je moj sin naučio jednu divnu stvar, koju je bilo jako teško gledati. Kad je nezadovoljan i kad mu je situacije vrlo stresna, on ugrize sebe za ruku. Vjerojatno ga je u tom trenutku nešto jako povrijedilo, možda čak i nešto što smo rekli ili napravili mi ili netko drugi. No, on u tom trenutku biva drukčiji od svih i grize sebe. On trpi zbog drugih. Ne puca.

Ne smijemo podržavati ni pucanje u glavi niti pucanje iz vatrenog oružja. Oduzimanje života nije nam dano i suditi o životu i smrti ne smije nijedan čovjek jer u konačnici neće biti živih ljudi. Kao društvo moramo napraviti evolucijski iskorak u pomaganju ljudima koji su došli u bezizlaznu situaciju. Ne smijemo biti nijemi promatrači nečijeg užasa, gdje ćemo se naposljetku svrstati u lajavu podršku na društvenim mrežama. To je krajnje licemjerno. Mladićima poput Filipa Zavadlava trebaju pomoći i prijatelji i susjedi i socijalni radnici i svi ostali ljudi dobre volje. Da je netko doista mario za Filipa, možda bi postojala rješenja. Ovako je usamljeni mladić postao usamljeni strijelac, grješnik i talac svoga nedjela, zatvorenik bez perspektive.
A tri života su ugašena, ma koliko nedostojna bila.

A zašto se naše društvo tako lako podijelilo na one koji podržavaju ubojicu i na one koji u takvim zlodjelima ne vide rješenja? Zato jer je Đavao zametnu kavgu među ljudima. Zato jer nas društveno uređenje u kojem živim čini nezadovoljnima, nesigurnima i bezidejnima. U slučaju iz Splita zakazala su brojna tijela i brojni ljudi. Veći dio tih ljudi se nalazi na pozicijama ne zbog svoje stručnosti koja bi trebala služiti društvu, već zbog stranačke pripadnosti. Njihov zadatak bi trebao biti ukazivanje na realne društvene potrebe po svaku cijenu pa taman to iziskivalo suprostavljanje stranačkim poglavicama.

Najveću odgovornost za Filipa Zavadlava i trojicu ubijenih mladića snose političke elite u Hrvatskoj. One će se uvijek braniti time da institucije trebaju raditi svoj posao. Institucije u kojima sjede ljudi koje su oni postavili. Pritom politički prvaci zaboravljaju da su, prije svega, narodni predstavnici. I sve ono što duboko boli narod bi trebalo biti predstavljeno, zastupljeno i riješeno! Građanima ne preostaje drugo nego da kroz parlamentarno djelovanje izaberu narodno vodstvo koje će živote popravljati, a ako ga ne vide onda je jedina mogućnost da ga stvore. Želiš li, narode, bolje sutra s manje rastrojenih Filipa i manje lijesova? Izaći na ulicu, osnuj građansku inicijativu, uključi se u borbu za kvalitetnije vladanje Hrvatskom.

Točka pucanja je neminovna u priči o Hrvatskoj.
Pitanje je samo – da li će točka biti konačan kraj.

Previous articleGdje sam pogriješio?
Next articleOstani uz mene
Tata Slaven
Običan tata i griješnik koji spašava dušu, gradi Grad Anđela, ljubi svog sina, nastoji činiti dobro i što manje griješiti, utječe se bl. Stepincu, obraća se kroz duhovno stvaralaštvo i djela, zalaže se za socijalnu pravdu i sretniju budućnost posebne djece u državi koja zapostavlja brojne mlade živote. Prosječni pisac knjiga duhovne tematike i satiričnih članaka na čakavici.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here