Čokolada za prijatelje s odjela

0
742
rbt

Cijeli Božić razmišljam o tome je li ova moja Božićna skromnost plod želje da nešto dokažem, ili je zaista kretanje u smjeru razumijevanja istinskog Božića. Lako je odustati od ukrasa i bogate trpeze, no to ne znači da je to jedini “ispravni” Božić. Mogu se sve vrijednosti Božića sačuvati i pod ukrasima i za bogatim stolovima, ako je Krist na prvom mjestu.

Za Badnjak sam doveo kući tatu, koji se trajnije liječi u psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na Jankomiru. Posljednjih godinu dana se borimo s organskom psihozom i demencijom, te smo najčešće izgubljeni u svemu tome. To je jedan bolan koloplet problema, za koji liječnici vezuju ne baš lijepe prognoze. Skrb za tatu je 24-satna sad, stanje je vrlo promjenjivo, a rijetka razdoblja lucidnosti su temelj neke nade za još nekoliko godina mirne i zadovoljne starosti.

Dok sam na Badnjak čekao tatu da ga otpuste s odjela, družio sam se s pacijentima smještenima na Odjelu 3. To su ljudi poput nas koje je život pregazio. Neke je život dovukao na tanak led koji je pod bremenom pukao, a put natrag je bio odviše težak. Često su ti ljudi lišeni obiteljske podrške, što zbog vlastitih grijeha, ali i zbog kroničnog manjka bezuvjetne ljubavi. Meni je osobita čast što me smatraju prijateljem, pa smo se i ovog Badnjaka lijepo družili uz kavice i čokolade. Te stvari na takvim mjestima imaju najveću vrijednost. A tko ne može priuštiti par kava po 3 kune i čokoladu od 15 kuna?

Dok sam se družio s njima, primio sam jednu potresnu poruku u kojoj me jedna obitelj molila za pomoć. Uslijed neočekivanih događaja ostali su bez Božićnog ručka, a to ne bi možda bio osobiti problem da nije riječ o sedmeročlanoj obitelji, čiji najmlađi član ima samo 14 mjeseci. Najblaže rečeno, ta poruka mi je došla u krivi čas, jer sam i zbog preuzimanja tate bio pod opterećenjem, a i vremena za pomoć je bilo malo. U glavi kao da sam čuo zvonjavu svog nonota zvonara, koja me pozivala da djelujem. Negdje duboko u meni, u ritmu zvonjave mog najdražeg zvonara, odzvanjalo je i “Čini dobro!“. Samo čini dobro!

Poslao sam poruku prijatelju Marku i zamolio ga da mi pomogne s 200 kuna, te da ih direktno pošalje ovoj velikoj obitelji. Odazvao se promptno i kroz sat vremena obitelj je imala na raspolaganju 500 kuna! Bio sam jako radostan zbog toga, a i ponosan na postojanje ljudi koji ostave sve i odmah reagiraju na ljudsku potrebu. Cijelo to vrijeme odzvanjalo mi je u glavi da samo treba činiti dobro i ne zamarati se mišljenjima. Dobro djelo ne treba svjedoke, ne treba hvalu i ne treba veliki povod. Šta li je dobro djelo nego ljubav opjevana u “Hvalospjevu ljubavi”?

Božićni ručak jedne dvne sedmeročlane obitelji

Slike te presretne obitelji bili su mi najbolji Božićni poklon. Na njihovom blagdanskom stolu našla se sarma, a ostatak novca je utrošen na drugu hranu i bor. U taj dom naselio se Božić. Meni nije bilo važno to što za Božić tata i ja imamo oskudan jelovnik, jer su me slike koje sam dobio nahranile više nego što to može hrana, pa taman da je i kraljevska. Činili smo dobro. Slušao sam glas koji je ispunjavao cijelo moje biće i kako mu se nisam opirao on je bio poput najljepše simfonije. Osjećao sam se življi nego ikad u posljednje tri godine, kao da sam izašao iz pećine u koju sam ušao da bi kovao ratne planove, ali i da bi se sakrio od bijesnog mnoštva. Kao da je nestala sva težina jer – čini dobro!

Kako sam po prirodi vrlo nestrpljiv čovjek, odmah sam napravio stranicu Čini dobro i odlučio da će predstavljati samo dobra djela i pomagati ljudima u potrebi. Možda će i to završiti neslavno kao neki drugi moji projekti, no neće biti važno jer – činili smo dobro!

Prije povratka u bolnicu, rekao sam tati da bi želio da i on učini neko dobro. Tražio sam da izabere što ćemo ponijeti njegovim cimerima. Brzo se dosjetio da bi jedna velika čokolada od riže donijela puno sreće u zaboravljene živote.

Tata i Željac

I tako smo zadovoljno ušetali natrag u bolnicu, gdje Željac i drugi prijatelji nisu skrivali svoje zadovoljstvo Božićnim iznenađenjem. Zamislite koliko radosti za samo 15 kuna i nešto ljudskog vremena!

Iako sam bolnicu napustio pomalo tužan, držeći žutu vrećicu tatinih stvari, sjeo sam na klupu ispred raspela i rekao “Hvala ti, Gospodine!”. Doista hvala na svemu što radiš za mene budalaša!

Budalaš koji se trudi

A ja ću se truditi činiti dobro.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here