Bolnica Sveti Rafael – oaza brige i prijateljstva za oboljele

0
408

U posljednjih 16 mjeseci čest sam gost psihijatrijskih ustanova, do čega je došlo razvojem organske psihoze i demencije kod mog tate. To su dijagnoze u kojima je čovjek jako izgubljen, suočen s nečim što ne razumije i što ima svoju promjenjivu ćud. Nastojim ne razmišljati o tome kako se teško hrvati s tim uznapredovalim neprijateljem, već se posvećujem tati kroz smijeh i sjećanje na neke veselije dane i dogodovštine iz života.

Iako doista ne mogu izraziti nezadovoljstvo tatinim boravkom u psihijatrijskim bolnicama na Vrapču i Jankomiru, jasno je da te bolnice nisu primjerene za nekakav smisleni dugotrajniji boravak koji bi imao osjetni učinak na pacijentovo opće stanje. Mislim da je najopštenije reći da su te bolnice jako dobre u brzim rješenjima, zbrinjavanju nekih akutnih situacija i “krpanju” stanja. Naravno, to je relativno generaliziranje jer je moje iskustvo temeljeno na vremenu provedenom u druženju s pacijentima sa samo nekoliko odjela. U tim bolnicama posao zaista nije lagan i broj pacijenata je prevelik u odnosu na resurse, a većina tih pacijenata dolazi i s neurednim obiteljskim situacijama što dodatno otežava provođenje liječenja. Zbog svega navedenog vrijeme koje se posvećuje pacijentu je razmjerno malo, što se odražava na njegovom općem stanju, a ne samo na psihičkom zdravlju. Imao sam tu sreću da sam upoznao zaista susretljive liječnike i medicinsko osoblje, no to sve zajedno ne umanjuje manjkavosti sustava skrbi koje se zrcale na “prvoj crti” bojišnice.

Kada sam prvi put čuo za psihijatrijsku bolnicu “Sveti Rafael” u Strmcu, čudio sam se kako se ta bolnica nije nametnula kao poželjna destinacija psihijatrijskih pacijenata negdje u bolničkim kuloarima, ili skrivenim mjestima za pušenje i ispijanje kave. Moja seka je aktivno krenula u razgovore s djelatnicima bolnice i ono prvo što nas je privuklo je bila razina ljubaznosti i profesionalnosti. Upute su bile vrlo jasne, a dostupnost i strpljenje na zavidnoj razini. Odlučili smo se tatu prebaciti u “Sveti Rafael” na nekih mjesec dana, prije nego što mu osiguramo boravak u domu koji osigurava srkb za pacijente tatinog profila.

Malo je reći da me je bolnica “Sveti Rafael” očarala. Zapravo, to je nešto najbliže Gradu anđela što mogu doživjeti kod nas u Hrvatskoj. To je svakako vrlo moderna bolnica, no prije svega zajednica. U radu bolnice zajednički sudjeluju liječnici, medicinske sestre, njegovateljice, časne sestre i svećenici. Terapijski program je ispunjen aktivnostima, radnim grupama, meditacijama, te duhovnim terapijama i molitvama. Bolnica za psihijatrijsku i palijativnu skrb je u uspotavljena 2007. godine, nakon što je nekadašnju Dječju bolnicu za plućne bolesti kupio, proširio i preuredio red Sv. Ivana od Boga. Osim bolničke skrbi, u sklopu ovog impozantnog zdanja usred guste slavonske šume nalaze se i objekti stambenih zajednica. Prema svemu što sam dosad doživio u okruženjima skrbi za psihijatrijske bolesnike, “Sveti Rafael” je najmodernija bolnica u Hrvatskoj.

Ova zajednica je ujedno i apsolutni dokaz da su priroda i mir apsolutno poticajno okruženje za razvoj zajednice i dodatnu skrb. Prvo naseljeno mjesto udaljeno je nekoliko kilometara, a svugdje oko bolnice se proteže šuma. Sama bolnica smještena je pod malim brdom koje je u proljeće jedna osebujna zelena oaza i prirodni sedativ za sva osjetila. Zanimljivo da se nikakva “struka” nije opirala izmještanju ovakve srkbi daleko izvan naseljenog područja, što se stalno spočitava meni u ideji Grada anđela. Nevjerojatno mi je da postoje ljudi koji u srcu prirode ne vide poticajno okruženje za vršenje skrbi i razvoj nečijih potencijala. Drago je mi je da sam imao prilike upoznati se s radom ove bolnice, kako bi i sam dobio potvrdu da su ovakvi projekti itekako ostvarivi uz određene resurse.

A što kaže moj tata? Kaže, “sine, ovdje je baš lijepo i svi paze na nas kao na članove obitelji. Siti smo, veseli, uredni. Hvala tebi i seki što ste me ovdje doveli.
Treba li nešto dodati?

Sveti Rafael – oaza prijateljstva i skrbi za oboljele. Svjetiljka usred šume, za sve nas koji lutamo, a nismo izgubljeni. Za sve nas koji lutamo za nečim što zaista postoji na skrovitim mjestima jedne posebne ljubavi za čovjeka.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here