Baš lijep dan

0
186

Moj tata. Neću lagati, bude dana kada mi je previše nositi i njegovu bolest. Sjednem tako u park bolnice i slušam sve te žalosne duše kako uzdišu i jauču. Još prije nekog vremena smo tata i ja dolazili na ova mjesta i komentirali te ljude. Sad je on dio tih ljudi. Dio pacijenata koji se liječe u psihijatrijskoj bolnici.

Teško da ću se ikad naviknuti na rešetke koje odvajaju bolesne od zdravih. Šetajući među zdravima pitam se koliko ih je na slobodi, a u svom srcu nimalo slobodno. Pitam se koliko je ljudi zatvoreno u svom tijelu, a unutar njega slobodno da budu “ludi”.

Dok ovo pišem, netko piskutavo jauče. Mladi ženski glas. Mislim se, to je nečije dijete, možda i nečija djevojka ili žena. Najdraže bi sad ušao tamo, zagrlio tu osobu i podijelio čokoladu s njom. Uvidio sam na ovim mjestima da se svi ovi ljudi nadaju tome da će ih netko doista primijetiti kao ljude i prijatelje. Očito im titula pacijenta ne oduzima samo zdravlje, već i dostojanstvo, prijatelje i nadu.

Sjedili smo tako nešto ranije u parku tata i ja. Kaže tata, danas je baš bio dobar san, sine.

Tako kažem i ja vama, lipi moji. Danas je bio baš život.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here